utorak, 26.05.2015.
ŽUTO ČUPAVO ČUDO ILI - ZAŠTO NE VJEROVATI SLIKAMA 'PRIJE' I 'POSLIJE'
Današnji post posvećujem svim ženama koje se, zbog vlastite komocije, a pomalo i brzopletosti, farbaju u svoja 4 zida, isprobavajuć svaki put neku drugu vrstu farbe, boje, ili jednostavno pokušavajuć ponovo postići 'onu dobru boju od prije 2 farbanja'. Nda ... Jer, ako išta ne volim, to su frizerski saloni, i kada poželim skratiti šiške, jednostavno stanem pred ogledalo, uzmem škare i režem. Jednom ispadne super, drugi put malo manje super, ali uglavnom sam zadovoljna. E sad, što drugi misle o mojoj frizuri, možda je bolje da ne znam, ali meni je skroz ok. Isto tako, kad poželim promijeniti boju, odem do DM - a, potražim željenu nijansu i pomolim se da ispadne bar približno ista kao ona na kutiji. I, naravno, neki put uspije, a neki, pogađate - baš i ne. Tako sam, recimo, ovu zimu uspjela sama, u kućnoj radinosti, doći od smeđe do plave, koristeć samo u dućanu dostupne farbe. Međutim, onda sam, u svom stilu, odlučila da mi se više ne da non - stop gledati dosadni tamni izrast, pa se ponovo prefarbala u neku smeđu nijansu. Pa sam se malo mazala takvim tonovima, ali, vrag mi nije dao mira, i opet sam poželila biti plavuša ... tja, kad bi se ista farba jednako ponašala kao prvi put, ili da sam ja slučajno zapamtila koje sam sve vrste tada koristila, možda bi uspjela u svom naumu, ali eto, odlučila sam malo isprobavati nove mogućnosti, pa još k tome nadobudno povjerovala natpisima na kutijici i još nadobudnijim sličicama 'prije' i 'poslije'. Rezultat - ako negdje u nekom tamo gradu u daljini ugledate malo žuto, čupavo čudo, to sam vam gotovo sigurno ja. Nemojte bježati, nisam puštena za vikend, samo sam opet malo kemijala u svojoj kupaonici ... pozdrav!
- 21:47 -
petak, 22.05.2015.
DOJENJE ILI - ZAŠTO PONEKAD POŽELIM DA MI CICE PRESUŠE:)
Znajuć da ću pokupit gnjev razno - raznih udruga koje ga promiču, koje mu pjevaju hvalospjeve i uzdižu ga u visine, koje tvrde da nismo majke ako ne dojimo, ako dijete ne daj bože hranimo umjetnim nadomjescima i sl., progovaram u ime svih nas koje ipak ustrajemo, usprkos svim problemima i mukama koje ono nosi. Jer, ne lažimo se - dojenje je naporno. Točnije - ultra super plus naporno. I one koje tvrde suprotno, vjerojatno vas lažu. Drage moje sudojilje, vi ćete znati o čemu pričam.
Čitala sam već tekstove na ovu temu i svi se u principu svode na vječnu polemiku između onih koje ga promiču i one koje se ne ustručavaju priznati da to jednostavno nije za njih. Naime, mislim da niti jedna žena nikada nije tvrdila da dojenje nije najbolje za njeno dijete, ali i da svaka od nas ima svoje razloge zbog kojih odustane, ili niti ne počne s istime. Mene recimo strašno smetaju glupavi komentari ljudi koje srećem na ulicama svog malog mjesta, u kojem svak' svakome u školjku proviruje, te njihova pitanja 'Dojiš? Ajde super, to je najbolje.' Ma koji se k.onog čudnovatog lika iz kuće do moje tiče dojim li ili ne?! Je li to stvarno nešto o čemu bi trebalo razglabati s jedva poznatim ljudima na ulici? Zdrav razum, uz pretpostavku da ga još uvijek imam, govori mi da nije. Ali, znate i sami, neki će ljudi uvijek najbolje znati što je za vas dobro. Nego, što li ono htjedoh reći? A, da ... molim sve žene koje su to prošle i sada guštaju u nekom kafiću, gledajuć neke nove klince kako vise sa cica nekih novih mama, neka napokon prestanu mladim i budućim majkama pričati bajke o tome kako im je dojenje bilo najljepše doba u životu, kako su naprosto uživale nuditi svoje cice 'na izvolite' 24 h dnevno, kako su im bolne bradavice bile baš cool, kako im je činjenica da nikada nisu znale kada će im mlijeko šiknuti bila baš uzbudljiva i kako su obožavale to da se gotovo nikuda nisu mogle maknuti a da prije toga nisu dobro razradile ratni plan izdajanja ili na bilo koji drugi način osiguravanja dovoljno mlijeka svojoj boljoj polovici kako bi imao zalihu za sljedećih sat - 2, za slučaj da njihovo najmilije baš tad poželi svoj jedini izvor zadovoljstva, zabave, hrane, pića i ostalih aspekata svog malog bića. Nemojte me krivo shvatiti, i ja uglavnom uživam u svim čarima te stvarno nevjerojatno čudesne pojave u kojoj tvoje vlastito tijelo osigurava sve potrebno za život tvog djeteta, bez ikakve potrebe za intervencijama izvana. I priznajem, upravo je to razlog zbog kojeg ne odustajem ni nakon neprospavanih noći, bolnih cica, curenja mlijeka po grudnjacima i majicama, natezanja i po sat vremena s uspavanim djetetom, pobljuvanih ruku, nogu, kućne i vanjske odjeće. Ali nikada, baš nikada ne bih osuđivala ženu koja nema snage boriti se s time ili nekim puno težim problemima koje dojenje može za sobom povlačiti!
I zato sve vi koje dojite, želim vam poručiti samo jedno - uživajte u tome i radite to dok god vam to oboma čini zadovoljstvo, ali kada osjetite da vam to postaje preteško ili vas počne opterećivati toliko da više niste svoje - ne ustručavajte se prestati. Jer, vaše dijete neće vas zato ništa manje voljeti, neće biti ništa zdravije niti bolesnije i neće vam to nikada, ali nikada zamjeriti. A svima onima koji misle da posjeduju pravo na vaš izbor slobodno recite - 'To se vas stvarno ne tiče!'
ps.ovim putem upućujem to svom čudnovatom susjedu iz kuće do;-)
Lijep pozdrav drage moje i dragi moji ...
- 13:56 -
